Fudbal

Čeka nas pakao u Haifi – Srbijanski mediji nas ismijavaju, a Papetu je bod kao "kao kuća"

Safet Pape Sušić, velika legenda Sarajeva, PSG-a i bivše Jugoslavije te aktuelni selektor reprezentacije BiH, nikada nije bio u težoj i nezahvalnijoj poziciji. Reprezentacija je suočena sa najlošijim startom u nekom kvalifikacionom ciklusu ikada, u nikad lakšoj grupi, a maločas spomenuti selektor naciju uvjerava da je bod na Sammy Ofer stadionu u Haifi odlična stvar (s tim bodom bi imali tri boda iz četiri utakmice).

No image - Haber.ba


Safet Sušić (Foto: Arhiva)

Pape ima neku svoju računicu po kojoj će naša reprezentacija biti učesnik Evropskog prvenstva za dvije godine u Francuskoj. Međutim, ono što našem timu nikako ne ide na mlin su iznenadne povrede mnogih naših bitnih fudbalera, a posebno se to odnosi na tešku artiljeriju koju imamo u imenima Edina Džeke i Vedada Ibiševića. Sada u Haifu putujemo bez ijednog napadača, a čak nam se danas podsmijavaju i srbijanski mediji i pitaju se kakav je to tim od 20 igrača u kojem nema nijednog jedinog napadača, ali zato imamo 12 veznjaka, od kojih njih šest igra u ligama kategorije “Ž”.

Pobjede kada smo bili na koljenima

Ne tako davno naša reprezentacija je imala slične probleme, samo što su tada problemi imali neki drugi smisao. Nije se radilo o povredama, nego se radilo o masovnim otkazima ili neigranjima zbog određenih neslaganja/klanova. Sjećate li se samo utakmice na Parken stadionu u Kopenhagenu kada smo ostvarili jednu od najvećih pobjeda u historiji naše reprezentacije. Slavili smo tada u gostima kod snažne Danske koja je u svojim redovima imala fudbalere kao što su Sorensen, Jensen, Gravesen, Jorgensen, Sand, Rommedahl i Tomasson. Ista ta Danska je nekoliko godina ranije uspjela da dogura do četvrtfinala SP i namuči strašni Brazil, a naša selekcija je u Kopenhagen otputovala sa 14 fudbalera pod parolom “važno je učestvovati”. Sve ostalo je, kao što znate, historija. Kada smo bili u potpunosti desetkovani, uspjeli smo da pobijedimo tada veliku Dansku.

Nešto slično se dogodilo i u martu 2007. godine kada smo na Ullevaal stadionu u Oslu savladali Norvešku sa 1:2. Nakon velikih problema u reprezentaciji i otkazivanja ključnih fudbalera (zbog protesta prema kriminalnom Savezu), neki novi klinci su uspjeli da slave u gostima kod Norveške. I tada smo bili desetkovani, ali smo cijelom svijetu pokazali da se možemo nositi sa najboljima.

Nekoliko godina kasnije nalazimo se u situaciji da u prve tri utakmice imamo svega dva osvojena boda, a u Izrael putujemo sa nikad lošijim timom u posljednjih nekoliko godina, bez Džeke i Ibiševića koji su se povrijedili nedavno, te Kolašinca i Salihovića koji su od ranije povrijeđeni. Izostanak Sušića i Vršajevića i nije tako strašan, zar ne? Bar njih ima ko da nadomjesti od 12 silnih veznjaka koje je Pape pozvao. Međutim, selektor koji ima mjesečnu platu od 75.000 KM ima neku drugu viziju, neki drugi plan po kojem našem timu odgovara i remi u Haifi (valjda nam onda do kraja kvalifikacija trebaju pobjede u svim utakmicama ili šta već). Tako u timu nemamo nijednog jedinog klasičnog napadača, čovjeka koji ima osjećaj za gol, čovjeka koji će izvlačiti izraelsku odbranu prema sredini, stajati u petercu, “visiti” u ofsajdu, koji će defanzivcima Izraela remetiti mir u šesnaestercu, koji će im, ako ništa, bar smetati.

Đurić, Štilić, Cocalić i Zukanović zaboravljeni

Milan Đurić, nekadašnji mladi reprezentativac BiH i dečko iz Tuzle, je možda bio idealno rješenje kao zamjena za Ibiševića i Džeku. Čovjek igra u Seriji A u Ceseni, iza sebe ima reprezentativno iskustvo, a iako na početku sezone nije bio standardan, te je ulazio sa klupe, sada je sve bolji i bolji. Ipak, svi silni golovi u dresu U21 tima, hat-trick protiv Nijemaca od kojih gotovo svi sada igraju u najjačim klubovima Njemačke, poređenja talijanskih stručnjaka da podsjeća na Zlatana Ibrahimovića i Lucu Tonija, te nedavni gol protiv Letećih magaraca iz Verone nisu dovoljni da Safet Sušić kaže: “Da, priznajem! Trebam napadača, a taj napadač će biti Milan Đurić”. Umjesto toga, čovjek koji prima 75.000 KM mjesečno i koji je osvojio svega dva boda u prve tri utakmice kvalifikacija za EURO (sad će se javiti oni dušebrižnici da kažu kako nas je Pape odveo na Mundijal i kako ja ne volim svoju reprezentaciju) je pozvao Zorana Kvržića, fudbalera Rijeke koji u posljednje vrijeme više sjedi na klupi nego što igra (ruku na srce, dao je gol u Europa ligi protiv Seville).

Bar nam veznjaka ne nedostaje. Iako, nikako još ne mogu da shvatim činjenicu da Semir Štilić nije dio ove reprezentacije. Čovjek koji ove godine igra fantastično u poljskoj Ekstraklasi, koji je jedan od najboljih fudbalera ove lige, čovjek kojeg poljski mediji hvale na sav glas i čovjek kojeg bi svi Poljaci voljeli vidjeti u svom nacionalnom timu, tik uz superstara Roberta Lewandowskog, sa kojim je Štilić svojevremeno činio najbolji tandem poljske lige u Poznanu. Za Štilića nema mjesta u ovom timu, Sušić kaže da mu ne treba. Ne treba mu fudbaler kojeg će na zimu tražiti desetine evropskih klubova… ‘ta će poljska Ekstraklasa naspram HNL-a!

Sušiću isto tako ne treba, niti mu je bilo kada trebao, Edin Cocalić, jedan od najboljih defanzivaca izraelske lige i čovjek koji bi nam u ovoj utakmici mogao donijeti veliko iskustvo (zbog igranja u izraelskoj ligi), pošto veliki broj izraelskih fudbalera igra u domaćoj ligi. Isto tako, ne trebaju nam rezervni golmani koji igraju Europa ligu, koji brane na Giuseppe Meazzi, ali nam zato trebaju golmani koji podržavaju navijačke skupine koje veličaju ratne zločince. Kakogod, možda svi pobrojani imaju pogrešne menadžere, a možda su se zamjerili Savezu i selektoru kao što je to slučaj sa Ervinom Zukanovićem.

Manje više svi znate za slučaj Sarajlije Ervina Zukanovića koji je zbog određenih “greški” propustio Mundijal u Brazilu. Pape mu je rekao da će ga poslije zvati, ukoliko bude igrao u svom klubu, ali to se nije desilo. Iako Zukanović sada redovno igra za Chievo (nedavno je zabio i gol protiv Genove), Papetu to nije dovoljno. Međutim, dovoljna mu je razumna i sasvim očekivana izjava Zukanovića koja je povrijedila njegovu tvrdokornu sujetu, pa je popularni Zuke sada izgubljen za ovu reprezentaciju sve dok je na čelu nje, kao  selektor, Safet Pape Sušić. Da budemo jasni, nije Pape jedini taj koji upravlja ovom reprezentacijom. Svakako su odgovorniji oni koji bi svima nama trebali objasniti gdje su otišla ona četiri miliona dolara koje je naš Savez dobio od FIFA-e (znamo da su četiri miliona podijeljena kao premije između fudbalera, dakle, ukupno osam miliona dolara).

Volio bih da sve kritike urode plodom, pa da naša reprezentacija pobijedi Izrael u Haifi. Kako bi bilo dobro da ih pobijedimo iz nekoliko razloga; da im se revanširamo za onaj poraz iz kvalifikacija za SP 2002. godine (to je ona utakmica kada su se, navodno, na poluvremenu iste potukli Barbarez i Bolić. Neki kažu na poluvremenu, neki na treningu prije, kome li je vjerovati?!). Bilo bi dobro da sada, kada smo potpuno desetkovani, pobijedimo Izrael i pokažemo Planeti da je duh ove reprezentacije jednako jak kao onda kada smo u jesen 2013. svi slavili prvi plasman na SP u historiji ove zemlje. S druge strane, ne znam koliko nam odgovara bod u ovoj utakmici, Pape bi ga, izgleda, sigurno potpisao prije utakmice. Poraz situaciju u kojoj se nalazimo još više čini očajnom. U Haifi nas čeka 30.000 navijača, igra bez napadača, dva boda iz tri utakmice, selektor kojem 80% zemlje više ne vjeruje, Savez koji krije osnovne informacije kao zmija noge i gorčina poraza iz prvog kola od slabašnog Kipra. Ovo je prilika svima da se iskupe. Dan iskupljenja je nedjelja. Sretno BiH!

(source.ba)


Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
Na vrh