BiH

PROGNAN IZ VLASENICE: Kako je prota Milorad spasio imame od smrti

Penzionerske dane u mačvanskom selu Noćaj, nedaleko od Sremske Mitrovice, provodi Milorad Golijan, pravoslavni sveštenik, koji je u jesen 1992. godine prognan iz Vlasenice zato što je od sigurne smrti spasio imame Muniba Ahmetovića i Begu Selimovića.

Milorad Golijanin - Avaz

Ubijali ga polako

Prota Milorad Golijan nije umro obavljajući svoju ljudsku dužnost kao Srđan Aleksić, ali je cijenu spašavanja dvojice imama iz vlaseničke Hajrija džamije skupo platio. Gotovo da nije bilo Vlaseničanina srpske nacionalnosti koji ga tih dana nije nazvao izdajnikom, rekao ružnu riječ ili pljunuo. Napade (ne)ljudi, kod kojih je bio u kućama u vrijeme svadbi ili sahrana, prota Golijan je stoički podnio, a u jesen 1992. godine vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda saopćio mu je odluku o preseljenju u Sremsku Mitrovicu, piše Avaz.

– Srđan Aleksić je svoje djelo platio životom, dok sam ja nekako preživio. Srđanova žrtva je mnogo veća, ali ja ne znam postoji li ijedan drugi čovjek koji je otpatio ljudsko djelo kao što sam ja otpatio svoje. Mene su ubijali polako, najprije kroz moralno šikaniranje, a potom kroz omalovažavanja i ružne riječi – počinje razgovor za “Avaz” prota Milorad Golijan kojeg smo posjetili u njegovom domu u selu Noćaj na razmeđu Mačve i Srema.

S imamima Munibom Ahmetovićem i Begom Selimovićem nikada se više nije susreo. Imao je ponude televizijskih ekipa, “Pinkovog” serijala “Sve za ljubav”, ali je on uspio izvrdati susret s njima.

– Bježao sam od tog sastanka, jer ne želim te ljude podsjećati na jedan mučan i težak dan. Samo oni i ja znamo šta smo proživjeli. Ne zna se kome je bilo gore, u pitanju je bila glava – govori on.

U Vlasenicu je prota Golijan stigao 1982. godine nakon službovanja u Velikoj Sočanici kod Dervente i Obudovcu, čistim pravoslavnim sredinama. Dolaskom u multietničku sredinu uvidio je prednosti takvog života, njemu dobro poznate, jer je u komšiluku, u rodnoj Žeravici kod Han-Pijeska, imao drugove muslimane. U Vlasenici se, kako kaže, nije plašio komunističke vlasti zbog svojih besjeda. Njegova djeca znala su ići po ramazanske lepinje ili svojim drugovima, muslimanima, dijeliti vaskršnja jaja.

Poljubac u ruku

– Odnos običnih ljudi bio je odličan, zato me je taj krvavi rat jako iznenadio, jer zlo koje se probudilo u ljudima nije se moglo naslutiti. Narod se počeo polarizirati na one koji pripadaju SDS-u ili SDA. Sjećam se da su pred rat dolazili predstavnici međunarodne zajednice, a kada su mene pitali šta bih učinio, rekao sam im da bi najbolje bilo da oni dovedu svoje vojnike i smire situaciju. Ljudi su se, dakle, sjećali 1941. godine, pokolja, ubistva prote Dušana Bobara na Rašića Gaju. Kasnije su me na jednoj tribini viđeniji ljudi u Vlasenici pitali šta im je činiti. Rekao sam da pravoslavci svoju djecu šalju u Srbiju, a muslimani u Tuzlu ili Sarajevo. Napali su me iz SDS-a, rekli mi da svašta pričam, nakon čega sam se povukao u svoju kuću koja je bila u blizini crkve. Kada je vojska 1992. godine ušla u Vlasenicu iz pravca Šekovića, nisam htio izaći – kaže prota Milorad Golijan.

56bf145e-df64-439a-a3b2-5de80a0a0a64-milorad-golijan

Uslijedilo je krvavo proljeće u Vlasenici, masovna ubistva Bošnjaka, otvaranje zloglasnog logora Sušica… Prota Golijan je nakon spašavanja imama Muniba Ahmetovića i Bege Selimovića šikaniran sve do jeseni 1992.

– Bio sam na ratištu gdje sam trebao održati pomen poginulim vojnicima. Kada sam počeo govoriti, ispred mene je stao neki čupavac u civilnom odijelu i rekao mi da sam izdajnik. Ostao sam još nekoliko dana na prvoj liniji, nisam silazio u rov, nadajući se da će me neki metak pogoditi i da ću tako završiti svoj život. Teško mi je bilo da se na svakom koraku nosim s riječju „izdajnik“ ili riječima „ti spašavaš muslimane dok oni nas ubijaju“. Ubrzo me je vladika Kačavenda premjestio u Sremsku Mitrovicu, a da ni do dan-danas nisam saznao ko je izdao takvu naredbu.

Poslije krvavog rata, prota Golijan kaže kako ljude, pogotovo mlađe, treba naučiti da vole. Zarekao se da nikada neće nogom kročiti u Vlasenicu, ali je u taj grad morao otići zbog ostavinske rasprave. Također, svojoj djeci je rekao da mogu živjeti bilo gdje, ali ne i u Vlasenici.

– Na kraju ostavinske rasprave mene je u ruku poljubio mlađi čovjek, sudija, te sam tada shvatio kako me mlađi ljudi u Vlasenici ne doživljavaju izdajnikom. Dva naroda, srpski i bošnjački, toliko su slična da se trebaju takmičiti u izgrađivanju dobra, a ne mržnje. Bosna je zemlja ljubavi, sevdalinke, pa nigdje nema više ljubavi kao u sevdalinkama, ona je nadgradnja svih antičkih epova. Naši narodi su i ratovali, ali su i zajedno živjeli. Vjerujem da je ovo bio posljednji rat. Ljudi su u ratu mogli vidjeti ko je čovjek, a ko ne. Jednog dana otići će starije generacije otrovane mržnjom, stasat će mlađe, ali ne na temeljima lažnog bratstva i jedinstva ili borbe protiv klasnog neprijatelja – kaže prota Milorad Golijan.

Po dolasku u Sremsku Mitrovicu želio se dokazati kao i svaka izbjeglica. Međutim, bio je ponovo klevetan, kolege su pisale anonimna pisma protiv njega, nazivali su ga ateistom. Posljednje službovanje imao je u, kako kaže, zloglasnim Hrtkovcima u koje su doselili Srbi iz Krajine. U toj crkvi je i oslijepio, a potom zatražio penzionisanje. U penziji je od 2010. godine. Napisao je 15-ak knjiga, od kojih četiri otkako je obnevidio. Drži besjede širom Srbije, ali nikad s druge strane rijeke Drine.

– Zahvaljujući sinu Strahinji, otkako sam slijep, objavio sam četiri knjige. Prvi roman napisan u sljepoći je “Pas na putu”. I danas pišem, ali… Kada supruga Milica ima puno posla, onda ne smijem ništa kazati. Kada osjetim da je završila s obavezama, pošto više ne vidim, pitam je hoćemo li malo pisati. Ja joj počnem diktirati, ona zapisuje, a uvijek zapamtim gdje sam stao i narednog dana nastavim dalje. Bavim se problemima ljudske duše i ličnosti s teoloških pozicija. Ne pišem o Vlasenici, o tim događajima, neka ta muka ide sa mnom u grob – kaže na kraju razgovora za “Avaz” prota Milorad Golijan, koji je šikaniran i progonjen samo zato što je, kao i Srđan Aleksić, obavljao svoju ljudsku dužnost.

Vratio sam zajam efendiji Kurtu koji se usprotivio rušenju sabornog hrama

U spašavanju vlaseničkih imama vodilja mu je, kako kaže, bio zapis iz romana Meše Selimovića “Sjećanja” o tuzlanskom efendiji Šefketu Kurtu, koji se usprotivio rušenju pravoslavnog sabornog hrama.

– Svojim postupkom, spašavanjem vlaseničkih imama, vratio sam zajam efendiji Kurtu – kaže prota Golijan, koji smatra kako je svojim postupkom u Vlasenici prekinuo krvavo kolo osvete.

“Neću pucati u svoje đake”

Tokom našeg razgovora prota Milorad Golijan prisjetio se nastavnika matematike Vučete Drobnjaka, koji je, kao i imami, tražio propusnicu za odlazak iz Vlasenice. Drobnjak je predavao u Cikotskoj Rijeci, gdje su učenici bili muslimani. Uvjeravan je da ne traži propusnicu, jer je rat i da svi moraju učestvovati u odbrani svojih ognjišta. Nastavnik Drobnjak je odgovorio:

– Nema te sile i vlasti koja će me natjerati da pucam u svoje đake – prepričao nam je njegove riječi prota Golijan.

Drobnjak je napustio Vlasenicu, a trenutno živi s porodicom u Crnoj Gori.

Kačavenda i ja smo potpuno različiti

Za bivšeg vladiku Vasilija Kačavendu kaže da su likom možda slični, ali da su karakterom apsolutno različiti.

– Kod njega je zastupljena drugačija filozofija života. Uvijek je težio da se druži s poslovnim ljudima, obnavlja crkve itd. On je gledao na materijalizaciju crkve, a ja na njenu duhovnu stranu. Sjećam se da mi je jednom prekinuo besjedu i rekao: “Dosta te filozofije. Vi Romaninci samo znate guslati i baviti se filozofijom”.


Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
Na vrh