Uz muziku, popularne Levi’ske i Yugu 45 mladi su se zabavljali i vjenčavali i, iako pristalice određenog religijskog opredjeljenja, djeci nadjevali imena drugih vjera. Savremenici tzv Titove Jugoslavije koji su baštinili bratstvo i jedinstvo sa posebnim pijatetom se prisjećaju djevojaka koje su u martu 1945. godine život izgubile spašavajući unesrećenog Emira Pašića. Sedamnaestogodišnja hrvatica Zdenka Karačić poginula je sa devetnaestogodišnjom muslimankom Eminom Merdan i dvadesetdvogodišnjom srpkinjom Ljubicom Remetić. Njih tri su bile bolničarke XIII hercegovačke brigade 29. udarne divizije jugoslovenske vojske.
U konstalaciji današnjih političkih prilika u BiH, ovaj slučaj gotovo da je nemoguć. Takvim se čini zbog društvenih prilika koje su vješto iskonstruirali oni koji su 90-ih godina vodili rat na prostoru gdje je nekada vladalo bratsvo i jedinstvo. Zbog nesreća koje je preživio svaki narod ponaosob, normalno je postalo da Hrvat okreće glavu od dojučerašnjeg prijatelja Bošnjaka, Bošnjak od komšije Srbina, Srbin od prijatelja Hrvata i Bošnjaka i tako dalje. Takav odnos godinama je pomno konstruisan i čini se da je u današnje vrijeme doživio pravu ekspanziju zbog čega je herojski podvig mladih bolničarki široj bh javnosti gotovo potpuna nepoznanica, piše “Haber.ba“…
Njihovu žrtvu danas veličaju i čuvaju od zaborava tek poneki živi učesnici NOR-a čiji odlazak će, u konstalaciji današnjih prilika, značiti i zaborav priče o bolničarkama, različitih etničkih i vjerskih konfesija koje su zajedno poginule braneći unesrećenog muslimana, partizana Emira Pašića.
U njihovu čast podignut je spomenik bratstva i jedinstva u mjestu Rogalj na Ivan Sedlu, između Konjica i Sarajeva, gdje će svratiti tek poneki entuzijasta željan ljepšeg života u BiH. Možda će ostaviti i poneku crvenu ružu koja će simbolizirati uvenuće mladih pupoljaka koji su možda imali sreću da ne učestvuju u razaranju koje je 90-ih godina vođeno po kriteriju etničke i vjerske pripadnosti.
