Kultura

Trebamo učiti djevojčice da nije važno biti lijepa princeza, već je važno biti svjesna svog potencijala

U razgovoru sa direktoricom British Council-a u BiH Larisom Halilović razgovarali smo o izložbi „Nova religija“ poznatog umjetnika Damiena Hista, radu British Councila, obrazovanju i kulturi u BiH, položaju žena u BiH i drugim temama.

Larisa Halilović Foto: British Council

U Banjaluci je nedavno otvorena izložba „Nova religija“ poznatog umjetnika Damiena Hista. Slobodno možemo reći da bez British Councila do ove izložbe ne bi došlo. Koliko je bilo teško organizovati ovako značajnu izložbu?

Izložba ove vrste je uvijek izazov, jako je puno ljudi i jako je puno stvari koje trebaju zadovoljiti standarde i kriterije da bismo uopšte mogli razgovarati o izložbi, tako da je cijela inicijativa oko ove izložbe trajala godinu dana i čitav tim ljudi je zajedničkim snagama radio na njenoj pripremi, od logistike do odobravanja samog prostora. Muzej savremene umjetnosti RS je jedni prostor u BiH koji je zadovoljio zahtjevne kriterije, odgovorio na pitanja i dobio zeleno svjetlo da ugosti jednu ovakvu izložbu. Moja koleginica Amila Lagumdžija, koja vodi ovaj projekat, je sarađivala sa cijelim regionom, sa lokacijama gdje je prethodno izložba bila ugošćena, zatim sa našim timom u Londonu, sve vrijeme smo bili u vezi sa Galerijom Paul Stolper i sa timom Damiana Hirsta, tako da je posao ogroman, ali kada se vide rezultati i kada je uspjeh ovakav kakav je bio na otvaranju izložbe, onda to zaista ima smisla i trud se isplati.

Na neki način ste i odgovorili na moje sljedeće pitanje. Kakvi su Vaši utisci nakon otvaranja ove izložbe, jeste li na kraju zadovoljni kako je sve organizovano?

Lično sam zaista prezadovoljna, ali još mi više znači da su svi koji su bili uključeni u realizaciju izložbe jako zadovoljni. Znate, kada na jednu ovakvu izložbu pozovete publiku je jedna stvar, ali kada pozovete i profesionalce iz oblasti kulture koji imaju veoma snažne stavove i kada vidite da je njihova reakcija veoma pozitivna, i to ne samo zbog umjetnika i njegovog djela, već upravo zbog prilike da se ljudi koji se bave kulturom i umjetnosti podruže, da zajedno prođu kroz sve ovo, da razgovaraju sa Paulom Stolperom je veoma značajno. Meni se jako dopalo ono što je umjetnik Boris Majstorović rekao: da ćemo efekte radova Damiana Hirsta tek da osjetimo u BiH u vremenu koje nailazi, jer jednostavno neke od ideja i neki od razgovora koji su vođeni, povezivanje umjetnika i institucija koje se desilo, meni istinski daju nadu da budućnost scene za kulturu postoji, a isto tako da djela i radovi kao što su ovi mogu da mijenjaju svijet i da otvaraju nove horizonte. Tako da, sve skupa, ja sam presretna, a izložba je tek otvorena, šira javnost će tek imati priliku da je vidi u narednim mjesecima, ali super smo startali.

Radite kao direktorica British Councila, na šte se fokusirali u svom radu i šta vam je najznačajnije da se u BiH uradi?

Mnogo je posla kada su u pitanju i kultura i obrazovanje u BiH, tako da je moj lični fokus na ove dvije oblasti. Takođe, smatram da je iznimno važno raditi sa ljudima na način da se pozitivne promjene pokrenu na konkretan način. Želim prvo osnažiti tim ljudi sa kojim radim, imam fenomenalan tim, dati njima priliku da zaista mogu sarađivati sa kvalitetnim partnerima da možemo vidjeti neke dugoročne promjene, jer po meni nije dovoljno dovesti djela britanskog umjetnika i pokazati ih publici. Isto toliko, ako ne i više, je važno to što mi uvijek osiguramo i neki edukativni ili razvojni faktor u našim partnerskim inicijativama. Kada je ova izložba u pitanju, mi smo održali radionicu za kustose, i to ne samo za kustose iz BiH, nego i iz regiona i jedino na taj način ja mogu biti sigurna da ono što mi radimo i ulaganje u smislu truda, vremena i resursa, će se isplatiti, jer ulažemo u budućnost. Da drugi ljudi uče i rade na sebi da bi obezbijedili neku sigurniju budućnosti i veći profesionalizam, onda su ti efekti, po meni, održivi i efikasni.

Koliko je teško raditi i stvarati dobre stvari u BiH, imajući u vidu da živimo u društvo u kojem su korupcija, nepotizam, da ne kažem i kriminal, ušli u sve pore društva?

Izazov je veliki, ja moram priznati da mi je često, kada odem na neka međunarodna dešavanja i međunarodne sastanke, teško objasniti svojim kolegama ili ljudima u sektoru kulture i obrazovanja da jedna BiH ima 14 zasebnih ministarstava koja se bave obrazovanjem. To je teško shvatiti, a da ne pričamo o kvalitetnom funkcionisanju u tom sitemu. Međutim, ono što meni znači je da, kada ovdje uradimo nešto i kad od nečega napravimo uspjeh, onda je to 14 puta više nego negdje drugo gdje se sarađuje sa jednim ministarstvom, jednim ministrom i u biti gradiš taj odnos da bi ostvario nešto pozitvno, ali kroz jedan kanal i jedna vrata koja imaju jedan ključ. Tako da ovdje izazov jeste, međutim, apsolutno vjerujem da je upravo zato važno da postoje ljudi koji aktivno rade na pozitivnim promjenama i na jačanu i obrazovanja i kulture. Ja sam u ovim stvarima u BiH već 14 godina i nikada se nisam pokajala što se ovim bavim i vjerujem da, bez obzira na sve poteškoće, da svaki mali korak koji napravimo naprijed je ogroman i meni to zaista daje ličnu satisfakciju, a i organizaciji u kojoj radim vidim da daje neku vrstu smisla. Raditi u zemljama koje su organizirane, gdje nema problema je prilično jednostavno, ali onda ni uspjesi nisu toliko veliki. Ovdje, s obzirom na sve te kompleksnosti, svaki mali uspjeh je ogroman i ja sam zaista ponosna.

Kako komentarišete činjenicu da iz BiH, iz godine u godinu, sve više mladih, ali i oni starijih, odlazi i trajno napušta ovo područje da bi sreću i bolji život potražili negdje drugo?

Razumijem to kao pojavu i dosta mojih prijatelja su se odlučili na taj korak. Ja sam živjela i u inostranstvu i u BiH, a ovdje sam već 14 godina i apsolutno vjerujem da, u zavisnosti od konteksta, da ako želimo da ulažemo i u sebe i u državu i ako ne damo da nas ograniče stvari koje se dešavaju i na koje ne možemo uticati, onda mi zaista i ovdje možemo uraditi stvari na kvalitetan način na nekom mikro nivou, kao što to možemo i negdje drugo. Takođe, znam da dosta posebnih mladih ljudi ovdje nemaju uopšte priliku, a onog trenutka kada ju dobiju, oni zaista mogu uticati na promjene više nego što na promjene mogu uticati u nekoj drugoj zemlji. Meni je lično to motivacijski dio, jer ja na Novom Zelandu, gdje sam živjela, završila školu i radila u struci, promjena koju sam bila u stanju da učinim tamo nije se mogla porediti sa efektima koje mogu učiniti ovdje. Isto tako razumijem da se pogotovo mladi ljudi osjećaju organičenim ovdje i da im je potrebno da probaju nešto novo i da se okušaju negdje drugo, ali isto tako mislim da će im to dati perspektivu da eventualno razmisle o tome na koji način mogu nastaviti svoj život ovdje u nekoj drugoj fazi i doprinijeti da napravimo pozitivne promjene koje jesu potrebne.

Da li je ženama u BiH teže da uspiju u poslu, imajući u vidu da još uvijek živimo u izrazito tradicionalnom društvu?

Mislim da jeste, naročito kad poredim svoja ranija iskustva. Novi Zeland je država gdje su žene od najranijih dana imale priliku i da glasaju i da budu izglasane. Kada sam se vratila u BiH, pet vodećih mjesta na Novom Zelandu su držale žene tada, sjećam se da su moja iskustva po povratku bila izazovna, jer ne samo biti žena, nego i biti mlada osoba, steći povjerenje partnera je veliki izazov. Međutim, ja zaista vjerujem i apsolutno zastupam to pomjeranje granica. Iz mog primjera se može vidjeti da ako zaista ulažemo kvalitetno vrijeme i energiju u razvoj sebe, u kvalitetu toga što radimo, onda žene mogu postići sve što žele. Ja sam imala tu šansu da postanem prva lokalno zaposlena direktorica British Councila u BiH, to ne samo što je prvo mjesto nekoga ko nije iz Velike Britanije, već je isto mjesto koje je dato ženi, a u trenutku kada sam počela raditi kao direktorica British Councila bila sam najmlađa direkorica BC u svijetu, a sve je zaista bilo transparentno, po zasluzi i u skladu sa ostvarenjima i trudom, bez ikakvih drugih elemenata koji bi bili uključeni. Tako da ja vjerujem d,a ako snažno nešto želimo i ako se trudimo, da žene mogu doći do uspjeha, do pozicije, ali i dalje mislim da mi nekad moramo da radimo duplo više, duplo snažnije da se duplo više moramo dokazati da bismo možda ostvarili približno isti tretman kao naše muške kolege.

Kako promijeniti položaj žena, kako da imamo više političarki, direktorica i uticajnih žena?

Smatram da je jedna od najvažnijih karika u tom lancu podrška žena jednih drugima. Podrška u smislu razmjene iskustva, u smislu mentorstva, jer jednom kada uđete u put koji je prilično izazovan, na pozicijama koje nose veliku odgovornost, vi ste nekako u okruženju koje je prilično kompetitivno. Smtram da je to upravo trenutak da druge žene koje su prošle kroz slično iskustvo podrže druge žene i da damo jedna drugoj savjet, kao i da podstaknemo nove žene da se uključe, jer nekad je zaista dovoljno imati izazov i imati podršku da bismo se upustili u nešto novo tog tipa. Mislim da je odgovornost na nama samima, a i sve žene koje jesu majke, smatram da trebamo svjesno da odgajamo svoje djevojčice u pravcu da nije važno biti lijepa princeza, već je važno biti svjesna svog potencijala i moći birati šta jeste to što želimo i možemo. Stereotipi u kojima smo mnogi od nas odrastali apsolutno nisu prihvatljvi za svijet u kojem sada živimo, a pogotovo za buduće generacije.

A kako aktivirati građane BiH da budu više aktivni, da se više uključe u promjenu društva na bolje, a da ne budu samo pasivni posmatrači života?

Mislim da je to jedno veoma važno pitanje, a i svi mi pojedinačno, ali i zajednički moramo mnogo toga uraditi u toj oblasti. Sistem obrazovanja u BiH još uvijek ne zastupa kritičko razmišljanje, mi nismo naučeni da dovodimo u pitanja materiju, već da ju reproduciramo, a vi kad cijeli život živite na takav jedan način, onda nije ni prirodno da dovodimo u pitanje život koji živimo, državu koja jeste, upravu koja tu državu vodi. Zaista sam imala priliku vidjeti u praksi da kada radite sa ljudima, sa srednjoškolcima, da su govorili da ne mogu ništa da urade. Međutim, ako ih vodimo kroz to da prepoznaju šta je to njihov problem, da razmisle kako oni mogu uticati na promjenu, kako mogu uključiti druge ljude, kako mogu uključiti zajednicu i onda kada krenu i kada vide rezultat toga što su uradili, tu se dešava ta promjena svijesti da znamo da možemo. Sve dok mi ne znamo da uopšte imamo mogućnosti pokretanja i sudjelovanja u promjenama, ništa se i neće promijeniti, ali zaista smatramo da moramo raditi da osvijestimo da svako od nas ima pojedinačnu odgovornost, da bude svjestan problema, da ga prepozna i da ga krene rješavati, što samostalno, što zajednički. Mislim da jednom kada tako krenemo da će se taj talas desiti i da će se promjene desiti mnogo snažnije.


Facebook komentari

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Haber.ba. Molimo autore komentara da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Haber.ba zadržava pravo da obriše komentar bez prethodne najave i objašnjenja - Više o Uslovima korištenja...
Na vrh